Letter to followers.
Hej. Ja sam Elena. Imam 15 godina. Puno mi je ljudi iskreno reklo da imam dara za pisanje. Napravila sam ovaj blog da vidim kako ljudi doživljavaju moje priče i tekstove. Bilo bi mi drago da ostavljate iskrene komentare. Hvala. :))
Today's song.
Click me, click them.
Credits
Kako je to biti zaljubljen.
U tom trenutku kad ga ugledaš misliš da je vrijeme stalo, a Zemlja se prestala vrtjeti samo da ga pogledaš. Da opet vidiš taj neodoljivi osmijeh i savršene oči. I opet osjetiš trnce kroz tijelo i zgrčen želudac.
I dok ovo ovako pišem, groznica me ljubavna trese. Ali shvaćam to u potpunosti.
Različiti su tipovi ljudi i različiti načini zaljubljivanja. Ima onih koji se teško vežu za osobe i teško zaljubljuju, ali ima i onih kojima je u srcu stalno proljeće. U jedno sam sigurna. Koji god od tipova bio, svi mi jednako osjećamo ljubav.
Bez ljubavi nejde. Htjeli mi to ili ne.
Kad smo zaljubljeni pozdrav uz osmijeh nam je sve. I uvijek se nadamo da je taj osmijeh upućen nama, kao što smo i mi njima.
Zaljubljeno. ^ - ^
02.07.2011. u 18:55 · Reci mi nešto :) (37) · Isprintaj · #
Čudno.
Živjeti. Što zapravo znači živjeti? Je li to ispunjen dan u potpunosti, ili možda samo puštanje vremena da prođe? Jeli to možda znači uživati u životu, živjeti punim plućima, ili se samo nečemu nadati?
Nije teško onima koji sve imaju. Teško je onima koji gledaju kako druge ljude zamaraju male sitnice poput toga hoće li utakmica završiti nerješeno ili da li je Angelina Jolie posvojila novo djete. Teško je svaki dan ponovo ustati, a znati da nećeš uspjeti. Teško je vidjeti sretne ljude, a kad ti nisi. Naučeni smo glumiti sreću i radost. Da ne glumimo, ljudi bi nas izbjegavali zato jer se ne druže s nesretnima. S ljudima poput nas. S ljudima poput mene.
Svaki dan treba iznova ustati i nadati se nečemu boljem. Ali duboko u sebi znam da će biti teško, bolno. Malo je onih koji vide tu patnju u mojim očima. Malo je onih koji me zapravo shvaćaju. Malo je onih koji vide kad moj osmjeh nije iskren, i kad mi duša pati. Ti su ljudi moji prijatelji i tu su uz mene. Moj najveći oslonac. Znam da ću ih vidjeti i da će mi uljepšati dan.
Teško je živjeti sa problemom. A kako je onda sa više njih? Kako je to kada sako jutro ustaneš, a najradije bi plakao, moraš živjeti? Kako je to trpiti i čuvati i držati u sebi, glumiti sreću? Reći ću vam. Teško. Najteže.
I baš kad se ponadaš da je u tvoj život ušla osoba koja će ti vratiti taj iskren osmjeh na lice, koja će te svojim dodirom pokolebati, ona nestane. Ali ja neću zaboraviti. Neću zaboraviti taj osmjeh i te oči. Neću zaboraviti taj trenutak kada je svijet zastao. Kada sam ga ugledala tako kako stoji i... čeka mene. Neću zaboraviti taj osjećaj. I neću zaboraviti da je to bio jedini put kada sam ga ja uistinu vidjela sretnog.
Prebrzo je krenulo da bi se zadržalo. Kako je iznenada ušao u moj mali svijet, tako i izašao. Nestao. Mislila sam da je on moj novi početak, moj novi put u sreću. Prevarila sam se. Prenaglila sam i on je otišao.
Ali ja znam da on, poput anđela, čuva na mene. I da se i on, kao i ja, nada da ćemo jednom ipak biti zajedno.
